Palijativni volonter pri bolovanju, umiranju i žalovanju

 

Svaki čovjek želi živjeti zdravo, mirno i bezbrižno. No, kada nastupi teška bolest, trebamo ju sagledati kao pojavu koji dolazi izvana. Ona je pored nas, nije nastala u nama, nije izrasla iz nas, nije dio nas. Tešku bolest ne smijemo integrirati u sebe. Ne smijemo se s njom poistovjetiti. Ona mora ostati naša pratilica, ali ne smije postati dio naše osobnosti.

 

Strah

Prva emocija koja se javlja na priopćenje o teškoj bolesti je veliki strah. Zato često u početku  bolesnik svoju bolest imenuje kao „ono“, izbjegavajući njezino pravo ime. Time se želi distancirati od nje. Mudar liječnik će svog bolesnika postupno priređivati na bolest. Bolesniku će dati vremena da se postupno približi svojoj dijagnozi. Inače, u prenaglom sukobu sa bolešću, bolesnik ili njegova obitelj mogu „puknuti“. A to može biti početak  besciljnog i nesvrsishodnog lutanja u traženju pomoći bilo od koga i bilo gdje.

 

Pitanja

S nastupom teške bolesti počinju se javljati pitanja: zašto je baš mene pogodilo, što sam se zamjerio Bogu, što sam loše učinio, kako ću dalje, što će moja obitelj bez mene. Javlja se osjećaj krivnje - osobito ako se radi o pušaču, alkoholičaru ili ovisniku bilo koje vrste. 

Izvjesno olakšanje može biti upoznavanje sa sebi sličnim bolesnicima. Oni već imaju iskustva o tome kako se prilagoditi bolesti.

 

Energija bolesnika i njegovih bližnjih

Kad nastupi teška bolest, tada i bolesnik i njegovi bližnji (kao njegovatelji), počinju gubiti energiju. Briga oko energije je vrlo važna činjenica i o njoj treba pomno razmišljati. U teškoj bolesti je za bolesnika i njegovatelja najvažnije što više čuvati svoju energiju. Pitanje o ovladavanju energijom je još nedovoljno istraženo područje. Stoga se prema tom fenomenu svi oko bolesnika trebaju odnositi taktično. Kad je čovjek palijativni bolesnik, on treba prakticirati ono što mu godi. Na taj način čuva ili čak podiže svoju energiju.

 

Dvije vrste energije

Ljudi oko nas imaju ili pozitivnu ili negativnu energiju. To se osjeti već u prvom susretu. Jedni su  nam ljudi odmah prihvatljivi, primamljivi, srdačni, imaju suosjećanja za bolesnika. Oni su tople osobe. Takvi blistaju smirenim sjajem, gledaju vas u oči, poticajni su, iskreni, svijetli, prozirni i jednostavni. S takvim ljudima se ugodno družiti. Idealno je kad je liječnik ili njegovatelj osoba s takvom pozitivnom energijom.

​

Drugi, oni s negativnom energijom, stvaraju oko sebe neugodno ozračje. Oni su hladni, šutljivi, uvijek nekuda drugamo zagledani, distancirani, zatvoreni, mračni, grubi, tihi, egoistični, zagonetni, zlovoljni, proračunati, bez empatije, poput robota, zlopamtila i kritizeri. Bolesnik se uz njih osjeća poniženo, jadno, sputano, napeto, nemirno, zagušeno, oprezno. Zato želi izbjeći takve osobe. On uz takvu osobu često može osjetiti bockanje po tijelu, svrbež, iscrpljenost, strah, napetost, umor, ima suha usta, neprestano kašljuca, stalno je u očekivanju nekog neugodnog događaja…

​

U blizini takvih ljudi treba se zadržavati što kraće. Nije neumjesno izbjegavati takve ljude. Dapače, ako volimo sebe, što moramo, tada takve ljude moramo izbjegavati. Ljudi s negativnom energijom se vješto mogu prikrivati u društvu i tada dugotrajno potajno i zlurado negativno djelovati.

 

Intuicija i duhovnost bolesnika

Bolesnik mora pozorno slušati svoju intuiciju (slutnju) i to uvijek jasno reći svojoj okolini. O tome ga trebamo poučiti i ohrabrivati. To je njegovo pravo, a ne njegov hir ili svojeglavost. Dobar liječnik uvijek mora poštovati svoju i bolesnikovu intuiciju. Intuicija je područje blisko duhovnosti. Bolesnik neminovno svuda sa sobom donosi i svoju intuiciju i duhovnost. On mora na njih ozbiljno računati, a liječnik ih mora poštovati. I rodbina mora itekako poštovati bolesnikovu intuiciju. Bolesnik se nikada ne smije sramiti svoje intuicije i duhovnosti. U bolesti su mu one dragocjene.

​

U zbiljnim životnim situacijama bolesnik - vjernik se često osjeća smirenije od čovjeka bez vjere. Molitva djeluje pozitivno kako na duševnom i duhovnom planu, tako i na tjelesnom. Religioznost pozitivno utječe na imunološki mehanizam i taj efekt u medicini ne smije ostati neiskorišten. Vjernici su češće veći optimisti od nevjernika. Optimizam i moć pozitivnog razmišljanja zadiru direktno u biološki nivo ljudske stanice i na tom planu mijenjaju čovjekove reakcije na bolje. To je sadržaj jedne novije medicinske grane-epigenetike.

 

Specifičnosti teškog bolesnika se ne smiju zanemarivati

1. Bolesnik ima silnu potrebu da se krijepi tišinom. To mu se gotovo uvijek može omogućiti.

2. On teško tolerira buku jer ga veoma iscrpljuje. Gotovo uvijek je moguće otkloniti nepotrebnu buku.

3. Često osjeća hladnoću, iako objektivno nije hladno. Zato ga valja uvijek pomno utopliti, bez uvjeravanja da to nije potrebno.

4. Teški bolesnik je pojačano sklon depresiji. Ako kod neke teške tjelesne bolesti s dobro pogođenom terapijom u roku od dva mjeseca ne dolazi do poboljšanja, tada se uz osnovnu bolest radi i o depresiji. U tom slučaju treba obavezno konzultirati psihijatra i primijeniti i terapiju protiv depresije.

5. Bolesnik se često boji stručnjaka iz medicini komplementarnih struka (psihologa, psihijatra, farmakologa…) Zato mu treba poticati i jačati povjerenje u njegovog liječnika koji će kompetentno odlučiti kada se u terapiju uključuje psiholog, psihijatar ili farmakolog.

6. Bolesnik se tijekom bolovanja često osvrće na svoju prošlost i u njoj traži uzrok svoje bolesti. Uvijek je silno zabrinut za budućnost;  kako svoju, tako i svoje obitelji. Može mu se pomoći tako da ga se koncentrira na sadašnjost.

7. Kad želi razgovarati, on obično iznosi teme iz svojega djetinjstva. U tome ga se treba podržati. Takve teme rodbini ne smiju biti dosadne i ne smije ih bagatelizirati.

8. Bolesnik osjeća silnu potrebu da uz njega stalno bude njemu bliska osoba. Boji se spavati sam u sobi. To se ne smije protumačiti kao egoizam ili hirovitost, već kao njegov mehanizam sigurnosti.

9. Bolesnik se u svojim snovima često vraća u djetinjstvo, k svojim roditeljima. Tu činjenicu se ne smije ismijavati, već se prema njoj odnositi sa dostojanstvom i prikladnim interesom.

10. Bolesnik ne želi slušati lažne nade i ispraznosti. Želi da ga se tretira kao zrelu osobu.   

 

U taktičnom ophođenju teškom bolesniku uvijek treba ponuditi nadu. Ona se katkad može preobraziti u čudo. Čudo nastaje već i onda ako se uplašeni bolesnik polako počinje zbližavati sa svojom bolešću. Na takvo čudo svaki bolesnik ima pravo.

 

Kako pomagati:

Ako kao rodbina, prijatelji ili volonteri želimo pomagati teškim bolesnicima, moramo naučiti određena pravila. Svaki dan se treba iznova staviti u kožu bolesnika. Na taj način ćemo najbolje shvatiti što je u pojedinom trenutku najvažnije njemu, a ne nama.

1. Bolesniku je važnija naša prisutnost i naš dodir, nego li naša riječ.

Pomoć: Ne gnjaviti bolesnika dugim monolozima ili uputama. Ako bolesnik plače, dobro je biti uz njega, samo tiho, mirno i nenametljivo.

2. Bolesnik često ima nedostatak apetita. On je veoma zabrinut oko unosa hrane i tekućine.

Pomoć: Razmotriti zajedno s njime njegove želje i mogućnosti.

3. Pitanje evakuacije stolice je bolesniku često glavno pitanje dana.

Pomoć: Ne bagatelizirati njegovu zabrinutost oko toga. 

4. Ništa ne činiti umjesto bolesnika.

Pomoć: Obazrivo ga poticati da sam nešto učini.

5. Ne suzbijati bolesnikove inicijative.

Pomoć: Podupirati bolesnikove inicijative.

6. Ne zapovijedati bolesniku.

Pomoć: Pomagati mu nježno i s ljubavlju.

7. Ne zauzimati nadmeni stav nad bolesnikom.

Pomoć: Biti ponizan pred bolesnikom i njegovom bolešću.

8. Pokazati bolesniku da dragovoljno provodimo vrijeme s njime.

Pomoć: Suzdržati se od iznošenja vlastitih tegoba jer one bolesnika ne zanimaju.

9. Pomno pratiti pomaže li bolesniku naša blizina ili ga to iscrpljuje.

Pomoć: Ako je sam njegovatelj ili član rodbine preopterećen i iscrpljen i ako počinje negativno djelovati na bolesnika, bolje je da sam odustane od daljnjega pomaganja i posjećivanja. U tom slučaju poštenije je odmaknuti se od bolesnika, odmoriti se, naspavati i s ljubavlju se pomoliti za njega i njegovog liječnika.

 

Pravo na žalovanje

Današnje je vrijeme obilježeno žurbom. Stoga se u njemu sve više gubi čovjekovo pravo da žaluje. Žalovanje je normalan biološki proces koji zahtijeva vrijeme i koje se ne može sažeti i zbiti u nekoliko dana. Normalno žalovanje traje od pola do jedne godine. Osobi koja je u žalovanju vrijeme protječe bolno i veoma sporo. S takvom osobom treba mnogo razgovarati i treba ju još više slušati. Treba joj osvješćivati da su gubici u životu neminovni, ali im pravedni; zahvaćaju svakoga čovjeka, bogatoga i siromašnog, dobroga i zločestog. Osobi u žalovanju treba osvijetliti i predočiti pozitivne strane žalovanja: to može biti ponos na proživljenu tešku životnu fazu, na novostečena mogućnost da se lakše suočavamo s budućim problemima te  na veću osjetljivost za čovjeka u nevolji.

​

Zasigurno se svatko od nas našao u svom životu u nekoj situaciji u kojoj mu se urušio njegov svijet koji je izgrađivao, na koji je bio navikao, koji je bio dio njegove svakodnevice i za koji je želio da traje zauvijek. To je mogao biti trenutak kad smo doživjeli poteškoću zbog vlastite bolesti ili bolesti dragih osoba; čas kad nas je sustigla neka nevolja, nesreća koju nismo mogli spriječiti. Zatim je to mogla biti prijateljeva smrt kojoj se čovjek ne može oduprijeti i sl. U takvim trenucima osjetili smo što znači imati uza se ljude koji nas razumiju, koji su uz nas i s nama, koji žele s nama proživljavati ono teško što nam se događa. Tada živo osjećamo što znači biti bližnji, dobar susjed ili rođak, što znače u našem životu dobri znanci i pravi prijatelji.

 

Kad nam se svijet sruši

Ipak, kad se smrt dogodi u našoj vlastitoj obitelji, kad iz naše sredine odlazi bliska osoba s kojom smo dugi niz godina dijelili životne poteškoće i radosti, tjeskobe i nade, tada je susret sa smrću daleko bolniji i dublji. To može biti trenutak u kojem nestaje naš svijet koji smo do tada voljeli, u kojem smo se dobro snalazili i u kojem smo toliko toga planirali. No, i u takvom bolnom rušenju našeg svijeta, mi jako dobro osjećamo potporu koju nam daju naši bližnji.

​

Svaki je gubitak gorko iskustvo: bilo da se radi o gubitku zdravlja, o gubitku orijentacije u životu, o gubitku drage osobe. Liječnici, medicinske sestre, njegovatelji, terapeuti, volonteri, socijalni radnici i svećenici gotovo se svakodnevno susreću sa činjenicom smrti, bilo da liječe, njeguju, dvore, podjeljuju sakramente ili pohađaju i tješe bolesnike. Liječnik bolesnika pripravlja za zadnje dane. Svećenik ga priprema za susret s Vječnim, a potom ga sprovodi uz molitve na groblje. Socijalni radnik stalno bdije nad obitelji koja mu je dodijeljena.

​

Kad nam umre mama ili tata, tada se suočavamo sa činjenicom kako smrt nije samo fizičko umiranje, nečiji odlazak iz naše ljudske sredine. To je pojava praznine koju do tada nismo poznavali. Smrt roditelja je trenutak u kojem odjednom nestaje osoba kojoj smo se obraćali u nesigurnostima, kojoj smo dolazili kada smo rekli da „idemo kući“. To je trenutak kad spoznamo da, unatoč mogućim razlikama, nedostaje osoba s kojom smo o mnogočemu mogli razgovarati, raspravljati, s kojom smo znali biti ozbiljni ili se znali našaliti. To je bila osoba koja nas je uvijek čekala i koja je tvorila naš dom. Smrću takve osobe naš svijet postaje siromašniji i drukčiji. Premda je sve u času smrti drage osobe nestvarno i tužno, nejasno i nesigurno, čovjek se osjeća sigurnije kada su i u takvim okolnostima uz njega prijatelji, znanci, oni koji s njim dijele i teške trenutke.

​

Kad izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ne razumijemo ni mi sami, a kamoli da ih razumiju naši bližnji.

 

Žalost dolazi svima

Žalost nikoga ne zaobilazi. Ne pita nas za starost, bogatstvo, spol, izobrazbu, rasu ili religiju. Ona ulazi u svačiji život. Susret s gubitkom bližnjega je uvijek velika prekretnica u životu.

​

Žalovanje je uvijek bolan proces. Ono ima svoje točno određene faze. To je zahtjevno i stresno razdoblje u životu svakog čovjeka. U tom vremenu čovjek si često postavlja pitanje kojeg se ujedno i boji: Jesam li ja uopće normalna osoba?

​

Ljudi se često srame svoga žalovanja. O tim stvarima teško je govoriti i s najbližima.

​

Koji put je o tome lakše govoriti s onim ljudima koji su u istoj situaciji kao i mi. Možda je najbolje o tome govoriti sa stručnim ljudima koji poznaju faze žalovanja i koji nam najbolje mogu pomoći.

 

Zašto meni?

Kad našu obitelj pohodi smrt, odjednom se nađemo u stanju žalosti, zbunjenosti i nemoći. Često plačemo ili pak uopće nemamo snage za plač. Imamo osjećaj da sadašnjost nije stvarna, da se sve to ne događa nama samima. Počinjemo biti prestrašeni, bijesni i napeti.

​

Ponekad znamo biti i tupi ili osjećati u sebi brze promjene raspoloženja. Imamo strah od nespoznatog te jaki osjećaj izoliranosti i samoće u svojoj boli. Često osjećamo pritisak u prsima i bolove u tijelu, neku trajnu pospanost ili pak nesanicu. Možemo imati gubitak apetita, rjeđe pak pretjeranu glad. Burkaju nam se uspomene te se ni na što ne možemo koncentrirati. Želimo se silom odalečiti od svih ljudi. Istovremeno imamo potrebu za osamljenošću, ali i strah od samoće. Često nas prati osjećaj krivnje.

​

Guši nas jedno veliko pitanje: „Zašto?“, „Zašto?“, „Zašto???“

​

Sav taj naš unutarnji nemir i nesnalaženje u času smrti drage osobe zove se žalovanje.

 

Imati prostora

Žalovanju se mora dati vremena i prostora u našem životu. To nije naš hir, nego je biološka potreba. Kao što postoji biološki određeno vrijeme za menstruaciju, vrijeme za trudnoću, vrijeme da dijete prohoda, da osoba dozrije, tako postoji i biološki potrebno vrijeme za žalovanje. Žalovanje nije, dakle, stvar čovjekove osobne odluke, to je stvar njegove biološke prirode. Zato se taj osjećaj ne smije zatomiti, ne smije ga se prigušiti ili preskočiti. Vrijeme oporavka od smrti bližnjega je vrijeme koje je potrebno da se čovjek vrati u normalu. U principu to traje od šest mjeseci do godine dana. Svrha žalovanja jest da se srodimo s gubitkom i da priberemo snage za novi početak. Svoje žalovanje ugrađujemo u život umrle osobe i tako dopunjujemo njezin život.

​

Način žalovanja je specifičan za svaku pojedinu osobu. U uspjelom obrascu žalovanja čovjek nauči voljeti dragocjenosti koje, usprkos gubicima i ograničenostima, donosi i sadrži život. U procesu žalosti čovjek shvati da njegova duša treba vremena kako bi se oporavila i prilagodila novim okolnostima.

 

Oblici žalovanja

Postoje i bolesni i opasni oblici žalovanja:

1. Ponekad nam se u žalovanju rodi misao da bi najbolje bilo da pokojnika slijedimo i da sami odemo s njime u smrt. To nije stran ili nepoželjan osjećaj. On se javlja često, ali ga treba znati prepoznati i savladati. Ako nam se misao na samoubojstvo javlja često, tada je potrebno potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihijatra.

2. Ljudi obično o pokojnima govore samo sve najbolje. No, mudro je biti iskren i proraditi sve pokojnikove dobre i loše strane. Na taj način štitimo svoju dušu i vraćamo je realnosti.

3. Može se dogoditi da se žalujući „okameni“ u svojoj žalosti. Do njega tada ne dopiru riječi njegovih bližnjih, on čak odbija i njihovu blizinu. Takvom je čovjeku hitno potrebna stručna pomoć.

4. Koji put žalujuća osoba uporno ustraje u predugom žalovanju. Može biti da si na taj način stvara alibi za svakodnevni odlazak na groblje, u crkvu, u samoću... Takvo žalovanje sprječava žalujućeg da radi i da se brine za sebe i za svoje bližnje. Žalovanje postaje isključiv način njegova funkcioniranja.

 

Takvi oblici ponašanja nisu dobri. Čovjeka u tuzi treba poticati da polako s vremenom dokida proces žalovanja, ali da voljenu osobu zadrži u svom srcu. Prekinuti žalovanje ne znači da više ne volimo dragu osobu. To samo znači da smo spremni urasti dalje u svoj život i slijediti dalje njegove zakonitosti.

 

Zaključak

Umiranje nije točka koja bi klizila silaznom putanjom u ništavilo gliba čovjekove životne rijeke. Umiranje je snažno dvotočje: ono nagovještava slijed. Obilježeno je strahovitim i bolnim trudom kojim nas život porađa u tjesnac, između Scile i Haribde. Ta faza (prepo)rađanja uvjetuje naše pripajanje k širokoj svjetlosnoj rijeci kao dijelu neizmjerljive bezvremenosti. Svako je umiranje istovremeno i izuzetna svemirska drama koja prethodi veličanstvenoj sljubljenosti sa vječnošću.

 

​

​

Autorica teksta:

Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.