Alzheimerova bolest ili bolest zaboravljanja

 

Bolest je 1906. prvi put stručno opisao njemački psihijatar Alzheimer. Da bi čovjek imao dobro pamćenje i razmišljanje, potreban mu je zdrav mozak. Takav mozak sam stvara dovoljne količine biološke tvari koje se zovu neurotransmitori ili neuroprijenosnici. One omogućuju uspješno prenošenje informacija od jedne do druge moždane stanice. Među neuroprijenosnicima je važna tvar acetilkolin. Ona je osobito potrebna za normalno spoznavanje i rasuđivanje. Ako mozak proizvodi smanjenu količinu acetilkolina, dolazi do znakova Alzheimerove bolesti. 

 

Uzrok

Uzrok bolesti nije posve poznat. Radi se o bolesnim promjenama na genima. Kad je gen bolestan, u moždanim stanicama se u starosti počinju pojačano nakupljati i taložiti dvije vrste proteina: amiloid i tau. To uzrokuje odumiranje stanica i mozak zato loše funkcionira.

 

Učestalost

Od Alzheimerove bolesti danas u svijetu boluje 24 miliona stanovnika. U Hrvatskoj ima oko 80.000 bolesnika. Rijetko obolijevaju mlađi ljudi. Bolest se javlja nakon 65. godine života. Kod sedamdesetogodišnjaka ima oko 10 % bolesnih. Kod osamdesetogodišnjaka gotovo svaki treći ima znakove bolesti. Žene obolijevaju češće. Zbog sve većeg udjela starih ljudi u društvu, predviđa se da će godine 2020. na svijetu biti 43 miliona bolesnika. Alzheimerova bolest uzrokuje 65% demencija u staračkoj dobi. Demencija je ono stanje osobe kada laici za nju kažu: „polako se gubi“.  

 

Rani znakovi Alzheimerove bolesti

1. Osoba počinje postupno zaboravljati. Najviše trajno zaboravlja ona zbivanja koja su se dogodila jučer ili nedavno. Uspomene iz djetinjstva i mladosti dobro pamti. (Kod normalnog starenja također dolazi do zaboravljanja, osobito imena. No, kasnije se toga imena spontano možemo sjetiti).

2. Smetnje u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti: osoba loše održava svoju higijenu, postaje nemarna, pogrešno se oblači, ne snalazi se u svom u stanu ili na ulici.

3. Osoba gubi prostornu i vremensku orijentaciju. Ne zna koji je dan, mjesec, godina, ne zna gdje se nalazi: u stanu ili u bolnici.

4. Pogrešno procjenjuje: zaboravlja vrijednost pojedine novčanice, ne razumije da se u zimi mora toplije oblačiti.

5. Ima poteškoće u govoru, čitanju ili pisanju: zaboravlja pojedinu riječ, na različite upite uvijek odgovara jednakom frazom.

6. Uočljiv je poremećaj kod apstraktnog mišljenja: osoba ne zna što je to dobrota, pravda, ljubav, vrijeme, hladnoća, bol…

7. Često gubi sitne stvari (ključeve, kišobran, štap, šešir, torbicu…)

8. Ima česte promjene u ponašanju ili raspoloženju: ljutnja ili nervoza brzo zamjenjuju  smijeh, veselje ili tugu…

9. Ima promjene u osobnosti: osoba postaje nepovjerljiva, sumnja u svakoga, u drugima traži krivca za svoje probleme, boji se lopova, osjeća ljubomoru…

10. Javlja se gubitak interesa za bilo koju aktivnost. Osoba nema koncentracije.  Osjeća se izolirano, napušteno, zanemareno, stoga djeluje prestrašeno.

 

Kad je bolest uznapredovala, osoba gubi moć pametnog rasuđivanja i mišljenja. Psihički propada te ju čak i rodbina teško prepoznaje. Takav čovjek zna otići od kuće i lutati. Uvjeren je da ga netko stalno potkrada. Žali se na nestanak novaca, naočala, olovaka… Stoga u obitelji (ili u ustanovi u kojoj boravi) stalno nastaju optuživanja i konflikti.

Oko 20 % bolesnika s Alzheimerovom bolesti ima priviđenja ili halucinacije. Opisuje oko sebe ljude ili događaje kojih nema ili koji se nisu zbili.

 

Utvrđivanje bolesti

Utvrđivanje dijagnoze nije lako. Ponekad traje i više godina. Medicinskim pretragama (kao što su CT mozga i MR mozga) potrebno je isključi tumor na mozgu, bolesti moždanih krvnih žila i razne staračke psihičke bolesti. Sve one mogu davati iste simptome kao i Alzheimerova bolest. Bolest je u 15 % slučajeva nasljedna. Za postavljanje sigurne dijagnoze koriste se i specifični psihološki testovi. 

 

Liječenje

Postoje lijekovi (Donepezil, Exelon, Ebixa i Emantin) koji pomažu, no oni ne mogu potpuno izliječiti bolest. Bolesnik obično živi još deset godina od početka bolesti.

 

Pomaganje

Ta bolest je vrlo zamršena, raznolika i teška. Zbog toga ju treba dobro i temeljito upoznati. O njoj treba dobro podučiti mlade ljude, osobito medicinare, njegovatelje i terapeute. Veoma je važno podučiti obitelj o toj bolesti. O tome ovisi dobar suživot svih članova obitelji u kući. Kod uznapredovale bolesti bolesniku često treba dodijeliti skrbnika.

 

Evo nekoliko uputa kako pomagati bolesniku:

• Za pomaganje bolesniku morate biti vrlo strpljivi, tolerantni i ljubazni.

• Kad ste u kontaktu s bolesnikom, svu svoju pažnju usmjerite samo na njega. 

• Pokažite mu svoju naklonost.

• Trudite se da ga oraspoložite.

• Postavljajte mu kratka i jednostavna pitanja, takva da on može odgovoriti samo sa „da“ ili „ne“.

• Ako je on u sjedećem položaju, sjednite i vi nasuprot njemu, kako biste međusobno uspostavili dobar kontakt očima i zadržali njegovu koncentraciju.

• Nemojte nikada povisiti glas na njega.

• Nemojte mu  prigovarati što učestalo griješi ili ponavlja ista pitanja.

• Ako bolesnik traži svoje roditelje, nemojte mu objašnjavati da su oni davno umrli. 

• Ako je bolesnik u svojoj kući, a želi „ići svojoj kući“ nemojte mu objašnjavati da pogrešno razmišlja.

• Nemojte pred bolesnikom s drugim ljudima razgovarati o njegovoj bolesti ili pogreškama koje on čini.

• Nemojte se čvrsto držati svog dnevnog rasporeda: upravo sada mora biti pranje, brijanje, kupanje, uzimanje hrane, presvlačenje… ako to bolesnik ne želi.

• Nemojte omalovažavati i sažalijevati bolesnika.

• Osigurajte mu te mu mirno okružje: ugasite TV, radio, stišajte se u obiteljskim razgovorima.

• Inzistirajte da mu se strane osobe (u ambulanti, bolnici, Domu umirovljenika, na ulici, u parku) obraćaju s poštovanjem.

• Računajte na to da bolesnik pred večer postaje sve nemirniji. Tada ga nečim zaposlite. Zamolite da vam nešto pomogne ili malo prošećite s njime.

• Uvjerite ga da je uz vas siguran i da se ničega ne mora bojati.

• Pomažite bolesniku kod češljanja, oblačenja, no nemojte to raditi umjesto njega. 

• Stimulirajte kod bolesnika njegove preostale fizičke mogućnosti.

• Ponudite mu knjigu, slikovnicu, albume sa fotografijama, križaljke ili rebuse.

• Ako je bolesnik depresivan ili strašljiv, tražite od liječnika efikasne lijekove.

• Dajte se podučiti kako da kod bolesnika prepoznate njegove neverbalne znakove. On se drugačije ponaša kada je pospan, žedan, gladan, umoran, kad ga nešto boli.

• S njegovim liječnikom održavajte redovite kontakte.

• Uključite se u Udrugu za Alzheimerovu bolest, tamo za sebe tražite pomoć i savjete. Imajte na umu da se bolest neće povlačiti, već da će se stanje samo s vremenom pogoršavati. Bolesnik će jednog dana postati posve ovisan o vama, dospjet će u krevet.

• Stoga na vrijeme adaptirajte kupaonicu da bude prikladna za nepokretnu osobu. -Informirajte se o svojim pravima oko njege bolesnika i oko nabave bolesničkih pomagala. Trebat ćete nabaviti pelene, antidekubitalni madrac, bolesnički krevet, sobni WC, hodalicu, možda naočale, slušni aparat...

• Računajte s time da je jedna zdrava osoba u obitelji nedostatna za njegu takvog teškog bolesnika. Razmišljajte o tome tko vam sve može pomagati u skrbi. 

• Na vrijeme se pobrinite o mogućnosti smještaja u Dom za stare i bolesne osobe.

 

Zauzimanje za prava bolesnika - Lobiranje

Od vas se očekuje da se na svakom mjestu zalažete za ostvarivanje prava takvih bolesnika. Što se ranije bolest utvrdi i što se ranije počinje s liječenjem i rehabilitacijom, tijek bolesti je povoljniji.

Da biste mogli lobirati, morate i sami biti sigurni u određene tvrdnje:

 

Alzheimerova bolest je ozbiljna, teška i neizlječiva bolest.

Za nju nema krivca.

To nije sramotna bolest.

To nije zarazna bolest.

To nije psihička bolest.

Takva osoba nije „zločesta“ ili „naporna“, već bolesna.

Ona svojim dosadašnjim načinom života nije doprinijela pojavi svoje bolesti.

Takva osoba nije „podjetinjila“.

Ona nije „opsjednuta“, iako može imati razna proviđenja.

Ona i dalje ima svoju osobnost: ona je i dalje vaša majka, otac, muž ili žena…

 

Kao njegovatelj tako zahtjevnog bolesnika morate biti oprezni i mudri. Vjerujte suvremenoj medicini! Budite partner liječniku-specijalistu koji se brine o vašem bolesniku. Štedite svoje zalihe (snagu i novac). Ne trošite ih na savjetovanja i tobožnje liječenje kod raznih samozvanih terapeuta (bioenergetičara, travara, čudotvoraca, reikista, iscjelitelja…). Da su oni tako djelotvorni kako se reklamiraju, onda bi najprije iscijelili svoje bližnje ili sebe. A, na kraju i svi oni umiru od istih bolesti, kao i mi ostali koji smo obični smrtnici.

 

Ne dopustite da vama zavlada ogorčenost radi teške sudbine vama drage osobe. Ako ste vjernik, nadvladajte trenutke ogorčenosti ili samosažaljenje jednostavnim pouzdanjem u dobroga Boga kojemu ćete ionako jednog dana izručiti svojega bolesnika. Jer samo će On otrti svaku suzu i ublažiti svaku bol. Ako pak niste vjernik, a zdušno ste se istrošili njegujući teškoga bolesnika, i sami znate da će se svaka vaša dobra gesta ipak jednom priznati i nagraditi.

 

 

Autorica teksta:

Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.