Udruga "Pomoć neizlječivima"
"Croatian Association to Help the Terminally Ill"
Palijativna skrb
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, palijativna skrb je pristup kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unaprjeđuje kvaliteta života.
Naziv palijativa dolazi od riječi palij (lat.) i znači ogrtač, plašt kojim nekoga ogrnemo, obavijemo i štitimo, naročito onoga tko je slab, nemoćan i potreban naše pomoći.
Palijativna skrb obuhvaća široku populaciju pacijenata različite životne dobi i različitih dijagnoza. Tu se ubrajaju djeca i punoljetne osobe koje pate od prirođenih bolesti ili stanja koja dovode do ovisnosti o terapiji koje ih održavaju na životu, osobe koje pate od akutnih, ozbiljnih, po život opasnih bolesti, progresivnih kroničnih stanja, povreda uslijed nesreća, terminalno oboljeli pacijenti od malignih bolesti, demencije.
Palijativna skrb traje od samoga početka životno ugrožavajuće bolesti pa sve do razdoblja žalovanja nakon smrti bolesnika. Ona podrazumijeva različite oblike brige za teške, neizlječive i umiruće bolesnike, što se provodi u kući bolesnika, bolnicama, domovima za starije i nemoćne i hospicijima te zahtijeva veliki angažman profesionalaca i volontera.
Ciljevi i načela palijativne skrbi
Cilj palijativne skrbi je pomoć čovjeku da kvalitetno i u punini dostojanstva ljudske osobe živi posljednje trenutke života u uznapredovanom stadiju neizlječive bolesti te da prihvati smrt kao sastavni dio svojeg postojanja. U ciljeve palijativne skrbi ubrajaju se i kontrola i ublažavanje boli, kao i drugih simptoma koji uzrokuju patnju, pomoć kod psiholoških, socijalnih i duhovnih problema te postizanje najbolje kvalitete života za pacijente i članove njihove obitelji te pravovremena i prava informacija u praktičnim stvarima. Osim zdravstvene njege bolesnika, palijativna skrb brine o pravima bolesnika i očuvanju ljudskoga dostojanstva sve do kraja života.
Osnovna načela palijativne skrbi usredotočena su na cjelovitu zaštitu života, pa tako palijativna skrb potvrđuje i afirmira život, pomaže bolesniku živjeti svaki trenutak života, umiranje promatra kao normalan proces, smrt ne požuruje niti je ne odgađa, osigurava olakšanje boli i ostalih simptoma, integrira psihološku i duhovnu komponentu skrbi bolesnika, nudi sustav podrške kako bi se bolesnicima pomoglo živjeti što je moguće aktivnije, podržava obitelj oboljeloga tijekom bolesti i nakon smrti bolesnika te im pruža potporu u procesu žalovanja.
Palijativna skrb uključuje fizičku, psihološku, socijalnu i duhovnu skrb
Fizička skrb predstavlja poboljšanje kvalitete života neizlječivih bolesnika i njihovih obitelji, suzbijanje boli i drugih prisutnih i često vrlo neugodnih simptoma, pomoć pri povezivanju bolesnika i obitelji sa zdravstvenim službama potrebnim za pravilnu i pravovremenu skrb i poštivanje ljudskoga dostojanstva do kraja života.
Psihološka skrb obuhvaća pružanje psihološke potpore i podrške, razgovor i poticaj na izražavanje osjećaja bolesniku i obitelji, telefonske konzultacije s članovima obitelji, kao i podršku obitelji u žalovanju nakon bolesnikove smrti, prihvaćanju gubitka i nastavku života bez drage osobe.
Socijalna skrb omogućuje pomoć bolesniku i njegovoj obitelji kod ostvarivanja zdravstveno-socijalnih prava, praktičnu pomoć u obliku brige za bolesnika u njegovom domu kad je obitelj kraće vrijeme odsutna te planiranje moguće skrbi u dnevnom centru gdje se druže ljudi sa sličnim problemima.
Duhovna skrb obuhvaća utjehu, suosjećanje te pomoć kod sagledavanja smisla života, patnje i potrebe oproštenja i ljubavi, pomoć kod izražavanja raznolikih kulturoloških ili vjerskih potreba i povezivanje sa svećenikom ili nekim drugim dušobrižnikom.
Palijativna skrb – potreba suvremenog društva
U Hrvatskoj godišnje umire oko 50 000 osoba, a primjerenu palijativnu skrb dobije tek nekoliko stotina. Hrvatska bi, u odnosu na broj stanovnika, trebala oko 500 palijativnih kreveta, a danas ih ima manje od 100.
Životne okolnosti nameću potrebu za palijativnom skrbi koja postaje sve veća i izražajnija i svakim danom sve više raste s procesom starenja našega društva. Razlog tome je sve duži životni vijek stanovništava uslijed razvijene medicine, pa tako kronične bolesti postaju sve češće, a povećava se broj onkoloških pacijenata te broj starih i teško bolesnih osoba koje žive same ili sa starim bračnim partnerom. Te činjenice otvaraju pitanje obiteljske i međugeneracijske solidarnosti. U hrvatskom društvu egzistirao je tip proširene obitelji gdje je u istom domaćinstvu živjelo nekoliko generacija koje su se međusobno potpomagale. Često su bake i djedovi skrbili o unucima dok su roditelji bili na poslu, a za uzvrat su roditelji djece pomagali svoje roditelje u situaciji bolesti i umiranja. Djeca nisu bila isključena iz procesa umiranja članova obitelji, već su zajedno s odraslima sudjelovala u žalovanju i gledala na smrt kao dio obiteljskoga života i procesa odrastanja.
Modernizacija života, sve veća zaposlenost žena i porast obitelji s malim brojem članova u kojoj žive samo roditelji i djeca doveli su do toga da sve veći broj starih ljudi živi izolirano i usamljeno, bez redovitih kontakata s ostalim članovima obitelji, posebno s mlađima koji su zaposleni i zauzeti privatnim obavezama. U današnjem svijetu, napretkom medicine, bolesne i neizlječive osobe sve više umiru izvan obitelji, gube se osnovne ljudske vrijednosti, a time i osjećaj za ljudsku patnju. O pravim vrijednostima života čovjek počinje razmišljati tek onda kada se razboli on sam ili član njegove obitelji, pa mu je potrebna pomoć druge osobe. Umiranje je odvojeno od svakodnevnoga života zbog nekoliko temeljnih razloga, a najvažniji su što naši stariji rijetko umiru kod kuće, što imamo visoka očekivanja glede zdravlja i života, što tijekom bolesti potpuno ovisimo o stručnjacima, što naše društvo stavlja jak naglasak na materijalne vrijednost i zbog toga što je duhovnost u krizi.
Svaki čovjek ima jednako pravo na život dostojanstven svim moralnim, etičkim, socijalnim i društvenim normama od samoga rođenja do biološkoga kraja, pa čak i nakon smrti. Prava i dužnosti svakoga pojedinca su pravo na medicinsku pomoć, pravo na uljudnu bolničku skrb, pravo bolesnika na istinu o vlastitom zdravstvenom stanju odnosno bolesti, pravo na odgovarajuću terapiju, pravo bolesnika na informaciju o svojoj bolesti na temelju koje će odlučiti i odabrati vrstu terapije i usuglasiti se s njome ili ne te pravo na humani ambijent koji odgovara dostojanstvenom življenju i spokojnom umiranju. Istinitost je temelj povjerenja u međuljudskim odnosima i omogućuje aktivno sudjelovanje svih u donošenju odluka. Ako se prešuti istina, bolesnik gubi povjerenje u zdravstvene djelatnike. Svi pacijenti poznaju težinu svoje bolesti, bez obzira na to je li im istina priopćena ili ne. Većina pacijenata istinu pročita iz ponašanja okoline, iz promijenjenoga načina postupanja prema njemu, iz zaplakanih lica svoje obitelji.
Ljudi koji se približavaju kraju svojega života svjesni su situacije. Dostojanstveno prihvaćanje neminovnoga završetka života pomaže samom umirućem i njegovoj obitelji koja se mora pomiriti s njegovim gubitkom. Ljudsko dostojanstvo je nešto vrlo bitno, unutarnje i neotuđivo čovjeku koji zadržava pravo i dužnost na poštivanje toga dostojanstva u slučaju teške i neizlječive bolesti ili umiranja.
