Kako pomagati umirućem bolesniku?

 

Zašto nam je to tako teško?

Teška  ili smrtonosna bolest našega bližnjega neminovno nas upućuje da razmišljamo i o svojoj vlastitoj bolesti i smrti. To nam je teško i odbojno i svi bježimo od toga. Čak i onda ako smo vjernici.

 

Teška bolest našega bližnjega mora u nama pobuditi misao: ja sam kršćanin. Ja posjedujem i živim u dragocjenoj nadi da će Bog biti uza me, da me On ni u najtežem mojem životnom času neće napustiti. Smrt i život uvijek idu zajedno. To su dvije povezane karike. Na dubinu vjere današnjih ljudi veoma utječe suvremeno vrijeme koje je prepuno raznih dvosmislenosti, prikrivenosti, omamljenosti, nejasnoća, lažnih nada i nerealnih obećanja. 

 

Mi sami najprije moramo biti svjesni da je umiranje dio života, doduše njegov veoma gorak dio. Tako ćemo lakše pristupiti umirućem čovjeku kojega volimo. Umirući bolesnik veoma dobro zna da je na kraju svojega životnoga puta. Njega najčešće ne plaši toliko blizina smrti, koliko osjećaj da će u času umiranja ostati osamljen.

 

Kako biti uz bolesnika?

Treba si unaprijed odvojiti vrijeme koje ćemo u miru provesti uz umirućega. To znači jedno vrijeme biti tiho i ljubazno prisutan uz njegov krevet. Možemo slobodno bolesnika dotaknuti, biti nenametljivi, dati mu do znanja svoju želju da budemo zajedno i da mu iskreno želimo pokloniti svoju blizinu. Najučinkovitije je s bolesnikom zajedno moliti. Ako to nije moguće, tada je dobro tiho moliti umjesto njega. Nemojmo bolesniku pokazivati da nam se žuri. Nije dobro bolesnika uzbuđivati svojom žalošću, jaucima, naricanjima ili plačem. Nije dobro analizirati bolest ili tražiti krivca za nastalo stanje. Potrebno je biti miran i ozbiljan, kako dolikuje takvom ozbiljnom trenutku.

 

Zašto moliti? 

Molitva je prilika da nadvladamo svoju zbunjenost, izgubljenost, smetenost i strah pred bolesnikom i pred smrću. Molitva će nas iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti da možemo bolesniku služiti samo našom tihom nazočnošću. 

 

Što reći bolesniku?

Uvijek će ostati prepušteno rodbini ili okolini koliko će ona reći bolesniku o njegovom zdravstvenom stanju. Ali iz poštovanja prema bolesniku treba biti jasan. Ako volimo bolesnika, tada mu nećemo govoriti zamagljeno i u zagonetkama. To osobito bolno doživljavaju oni ljudi koji su tijekom svog života uvijek bili otvoreni, pouzdani i jednostavni kao osobe i kao sugovornici. Takav se stav, doduše, kosi sa današnjim načinom razmišljanja po kojem se sve istinski važno u životu nastoji zamagliti. Čak niti zdrav čovjek ne želi čuti informacije koje su nejasne, nepouzdane ili djetinjaste, a kamo li bolestan. Bolesnik je svjestan da mora dovršiti svoje važne životne račune, srediti svoje odnose s obitelji, s prijateljima i s Bogom.

 

Vrijeme umiranja mora biti mirno, tiho i dostojanstveno. Bolesniku se nikad ne smije lagati. Nije ga dobro lažnim nadama vraćati u neko tobožnje stanje u kojem će on ozdraviti i sve će opet biti kao prije. Naprotiv, treba ga potaknuti i omogućiti mu da se zahvali Bogu i bližnjima, da prizna svoje pogreške ili nedostatke, da se izmiri, oprosti ili traži oproštenje. Takve će ga misli smiriti i odmoriti.

Ako je bolesnik opterećen nekim svojim grijehom, treba mu reći da i mi imamo iskustvo kako je grijeh težak teret. Treba mu reći da je jedino dobri Bog u stanju preuzeti naš teret i oprostiti naš grijeh. Umirućem čovjeku se uvijek mora omogućiti da prizna svoj grijeh, da ga se oslobodi u svetoj ispovijedi, da učini zadovoljštinu i da se potom u duši smiri ili čak obraduje što je čist, lagan i bez grijeha.

 

Kako tješiti umirućega bolesnika?

Kad je čovjek na kraju svojega životnoga puta, on se u duši osjeća poput malog djeteta. Stoga je on, poput djeteta, nemoćan i ovisan, željan naše blizine, zaštite, sigurnosti i topline. Zato se tako prema njemu moramo i ponašati. S takvim bolesnikom moramo biti blagi i nježni. Nemojmo se sramiti ili bojati prihvatiti ga za ruku ili ga blago milovati po licu. Slobodno ga poljubimo ako nam je to majka, otac, brat, sestra, dijete, žena, muž… On će to vrlo dobro osjetiti, duboko proživjeti i biti zahvalan. Možemo mu šaptati da se nalazi na putu koji vodi k dobrom Bogu. Taj dobri Bog je na drugoj strani tamnoga tunela i čeka ga raširenih ruku. Umirućemu možemo nježno osvješćivati kako mora preploviti preko jedne široke rijeke. Na drugoj obali ga željno iščekuju svi oni koji su umrli, a koje on voli. Poželimo mu sigurni prijelaz preko široke vode. Ocrtajmo mu dobroga Boga koji ga na drugoj obali čeka u svoj zagrljaj. 

 

Bolesniku možemo tiho šaptati o prekrasnim stanovima koje je Bog pripravio za sve nas koji smo njegova djeca. Ohrabrujmo bolesnika da se posve svjesno, svojevoljno i s povjerenjem prepusti i utone u toplo i svjetlo Božje naručje. To ćemo postići tako da mu govorimo o Bogu koji je poput majke: beskrajno blizak, strpljiv, nježan i topao. Ako u bolesnikovoj blizini postignemo takvo ozračje sigurnosti i nježnosti, tada smo mu najviše pomogli.

 

 

 

 

Autorica teksta:

Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.